02102014 Reci Luci nešto lijepo.../ Say something beautiful to Lucy...2013/2014 oil on carboard

Reci Luci nešto lijepo

Motivi Teinih slika obični su i neobični istovremeno – to su kuće kojima je svakodnevno okružena, i to one kaštelanske, radničke, u kojima malotko vidi nešto lijepo. Njena optika ipak je daleko od svakodnevne i obične, pa ciklusom „Reci Luci nešto lijepo“ svjedočimo jednom autentičnom doživljaju okoline koji se nakon razdoblja inkubacije materijalizirao u vatrometu boja i razigranoj teksturi, koja kao da traži dodir. Slikarica polazni motiv ne imitira, već se njime inspirira da bi ga na platnu i šperu interpretirala, istražujući pritom igru svjetla i sjene koja svaku od ovih kuća čini uvijek različitom i neponovljivom. Tea upravo iz tih razloga nije težila ka homogenizaciji stilskog izraza unutar ciklusa, pa su tako neke od slika ekspresivne i jake, druge su pitome i blage; neke su velikih dimenzija, druge pak prave minijature, a razlikuju se i u stupnju apstrakcije. Sve su pak prožete istim stvaralačkim nagonom koji u središte stavlja istraživanje samog sebe kroz objekte iz okoline.

Varirajući uvijek isti, na prvi pogled izrazito jednostavan i monoton motiv koji, proživljen i naslikan, postaje itekako složen i dinamičan, Tea Morić Šitum podsjeća nas da umjetnost (još uvijek) može mijenjati svijet. Sigurna sam, naime, da gotovo nitko od nas nije prepoznao ovoliko ljepote, topline i razigranosti u običnoj betonskoj kući, a neki od nas možda će trajno nositi utisak kojim nas je darivala Tea pa više ni jednu kuću, ma kakva bila, neće gledati istim očima.

Tein izraz dovoljno je snažan da umije nešto svakodnevno, k tome često lišeno estetike i uzeto zdravo za gotovo, pretvoriti u estetski objekt koji nas ne ostavlja nimalo ravnodušnima. Štoviše, ispunjava nas čistom vedrinom, koje nam tako često nedostaje. Njene kuće su živi organizmi i svaka od njih ima svoju priču, „stvarnu“ i umjetničku. U svakoj od njih žive stvarni ljudi, a one same izrazi su njihovih životnih priča koje su nekada lijepe, a nekad nisu, baš kao i kuće. Teinom kistu i špatuli ipak je svaka od njih vrijedna i neponovljiva jer im pruža priliku da kroz njih istraže sebe.

Pronalaziti ljepotu u malim i svakodnevnim stvarima vrlina je rijetkih i sretnih, a ostale na to s vremena na vrijeme treba podsjetiti. Ciklusom „Reci Luci nešto lijepo“ Tea nas je na to ne samo podsjetila nego nam i podastrla sasvim drugačiji doživljaj ovog našeg mikrokozmosa. Stoga ne sumnjam da će mnogi od vas, nakon što pogledaju izložbu, poželjeti Tei reći nešto lijepo.

Antonija Eremut