01102011

Prošla sam kroz različite faze sazrijevanja. Od faze u kojoj sam sanjala o idili princa na bijelom konju i romanticno i zaneseno cekala princa na bijelom konju i tako su sretno živjeli do kraja fazu,  do mržnje spram suprotnog spola i njihovih ograničenja. Kako fizičkih tako psihičkih.

Nisu te faze bile samo u mojoj glavi, itekako su se očitovale na mojem izvanjskom. Najdrastičnija bila je odbivanje nametnutog ženskog normativa, dugokose i eksplicitno naglasenih teznji ka 90-60-90 mjerama. Brijala sam kosu, odbijala pripijenu  „ženstvenu“ odjeću. Nikad se bolje nisam osjećala nego tada. Nisam bila uopće opterećena ni  šta ću obuć ni kako ću izgledat ni što će drugi misliti o meni. Znala sam da će ih moja frizura toliko omesti da neće biti potrebe promatrati ostatak mene.

Takav izgled donio mi je slobodu, oni koji to nisu razumjeli, bez ikakve potrebe za dijalogom klonili su me se, rodbina i prijatelji bili su toliko šokirani da se nisu usudili previše uplitati, preusmjeravali su misli ka onome što jesam a ne kako izgledam. I tada sam uistinu bila slobodna od društva, slobodna od uputa, slobodna od pravila.

Ne možeš biti izuzet ako nisi se sam izuzeo. Društvo uporno nastoji odrzati sve u „normali“ odnosno vecini. Velika je razlika između ta dva pojma. Ako je nešto društveno usvojeno kao normalno, ne mora odmah znaciti da je i prirodno. To samo znači da je večinsko iz nekog razloga.

Moram priznat da je bilo oslobađajuće izaći noću u klub, zabaviti se i plesti bez osjećaja da te netko promatra kao komad mesa. Ne uzbuđuje me osjećaj da sam nekome poželjna usprkos tome što ne zna ni kako se zovem, a kamoli tko sam. To me frustrira.

Na žalost moram priznat da je većini žena to jedino važno, time se osječaju nadmočnim nad muškim rodom. Čak sam u toj fazi dobila više ženskih osuda, nego muških.

Glavno pitanje još uvijek stoji u zraku: Jesu li žene s venere a muškarci s marsa? Naravno mislim figurativno.