21092012

Danas mi je jedan stari slikar rekao kako su boje i anatomija riječi u slikarstvu i kako se ne može biti pisac bez pročitane knjige.Duboko shvaćam što je htio reći.

Ne slikam već mjesecima, ono malo što po kući radim nije rad. Sanjam boje. Viskoznost i valer boje postali su opsesija za mene. Osjećam kako na određenu boju vežem fantomske mirise i okuse. Vjerujem da bi svaka boja iz tube bila ista, ali vizualni podražaj je toliko snažan da pokreće ostala osjetila.  Kako je sama boja u biti laž, tako i svi moji okusi i mirisi.

Ponekad ih želim samo posjedovat. Tada ih slažem i preslagujem. Ne koristim ih da se ne potroše. Gledam ih i divim se njihovom koloru.

Mogla bih satima tjerati boju po paleti kistom. Prebacivati  je s jednog kraja na drugi i obratno. Promatrati tragove koje kist ostavlja u tjelu boje. Kominirati poteze, čas kratke čas duge. Utrljavati boju, pa je onda grebati. Varijacije su bezbrojne a vrijeme relativno.

Kada slikaš na planu koje nisi sam pripremio, imaš osjećaj kao da radiš nešto pogrešno. To platno je savršeno, svaki čvor tkanja je na svojem mjestu, nema pogrešaka. Ne postoji ,koji bi svojom savršenom slikom mogao konkurirati savršenom platnu.  Slike nisu savršene, one su greške, pokušaj približavanja stvarnosti, ali greške. Kada bismo naslikali savršenu sliku, zaljubili bi se i prestali slikati. Slikarstvo je potraga za slikom. Slikarstvo je postavljanje pitanja. Ponekad nije potrebno odgovoriti na početno pitanje ako nas je potjeralo dalje.

Želim moći postaviti pitanje. Bit toliko slobodna da se mogu preispitivati. Toliko slobodna da mogu anulirati sve što mi je nametnuto i pitati zašto baš tako?

Ne znam u kojoj se dobi desi da sebe ili druge prestajemo pitati? Pitanje nije znak slabosti, pametno pitanje je važnije od odgovora. Samo pitanje ponekad može biti put ka prosvjećenju, aha lampica.

Zašto je moćno oružje.

 Nemoć i frustracija odavno su usmrdili aktualno stanje stvari.Kao sipe koje puštaju crnilo kad su ugrožene, tako i nemoćni ljudi zlobom ili frustracijom ispunjaju svoj rad.

Ne želim bit umjetnik. Što sam starija sve manje razumijem taj pojam. Želim biti autor. Kompletna osoba. Od ideje, do realizacije i objašnjenja.

Spora sam. Spora sam kao puž. Danima a nekad i mjesecima nestrpljivo žvaćem jedan te isti list kupusa. Preveliki su to zalogaji, nekad i odustanem. Ne ponosim se time.

Kada uđem na izložbu, pa ugledam to mrtvo platno u podlozi još mrtvije slike dođe mi zlo. Počela sam izbjegavati takva mjesta. Kao groblja slonova. Lažem,  još je gore, kao jame  na Ovčari.

Kao da ništa nismo naučili iz povijesti. Nikad nam povijest kako naša, tako i svjetska nije bila dostupnija ni  bliža. Nikad se više pažnje nije pridavalo povijesti umjetnosti, a sve iz krivih pobuda. Da bi se prebrojilo koliko točno boja ima na slici, ili koliko točaka je prilagođeno zlatnom rezu.

Potpuno pogrešna pitanja.

Cjelina je zanemarena, a pojedinost se izvalči iz konteksta. Srce je samo mišić ako ga izvadimo iz tjela. Mrtvi mišić. Da, snažno je. Da, maleno je, ali van tijela nema nikakvu funkciju.

Prestali smo gledati cjelinu. Koncentrirali smo se na vanjštinu. A to je samo dio priče.

Pakovanje nikad ne otkriva pravu istinu o sadržaju. A slikarstvo je na žalost postalo samo lijepo pakovanje praznine.

Produkcija je zamjenila autorstvo. Koliko para toliko muzike.

Danas ne možeš naplatiti znanje jer je neznanje precijenjeno.

Oni koji nikad nisu osjetili miris boje, postali su autori i koautori, a oni koji mogu opipati boju postaju vazali u službi novca.

Od nečeg se mora živjeti, a ako ne možeš kontra, onda  se jednostavno prepustiš struji.

Za mene slikarstvo nije oponašanje, mimezis. Ono je reinterpretacija, reanimacija ideje. Ne mogu se zamisliti kako uopće pokušavam naslikati pejzaž koji već postoji. On već postoji.

Mogu ga pokušati interpretirati, ali kad krenem sa pitanjima odvedem to do neprepoznatljivosti. Želim sažimati i prožimati u svojem radu. To je jedini ispravan put kojim ja trebam krenuti.